Kotromanići

Prijezdu su naslijedila dva sina, Prijezda II i Stjepan I. Prijezda je bio vijeran ugarskom kralju Beli IV i bio njegov vijerni vazal. Prijezidin sin, Stefan I bio je oženjen Jelisavetom, kćerkom svrgnutog srpskog kralja Dragutina.

Stefan I Kotromanić, nosio je naziv Kotroman, očigledno nastao u dubrovačkim izvorima. Prema izvorima, zajednički je vladao sa bratom Prijezdom do 1290. godine, a nakon toga vladao je samostalno. Negdje oko 1284. godine, oženio se princezom Jelisavetom, kćerkom srpskom kralja Dragutina, čime je ostvarena rodbinska veza između Nemanjića i Kotromanića. Sukobio se sa knezom Mladenom I Birbirskim 1302. godine.

​

Stefan II Kotromanić, sin Stefan I, nakon unutrašnjih sukoba preuzima potpunu vlast nad Bosnom. Za vrijeme svoje vladavine, znatno je proširio teritoriju Bosne. Proširio je svoje vlast na Hum (rat protiv velikaša Branivojevića, koji su se nakon Milutinove smrti osamostalili u Humu), Usoru sa Soli (koristeći dinastičke sukobe u srpkom kraljevstvu nastale nakon smrti srpskog kralja Milutina Nemanjića, najvjerovatnije je ovu oblast preuzeo od Vladislava Nemanjića). Koristeći feudalne sukobe 1326. godine, od hrvatskih velikaša zauzeo je područje Završja. Za vrijeme svoje vladavine bio je vazal ugarskih kraljeva, prvo Karlu I, a zatim i Lajošu.  Njegova ćerka Jelisaveta je bila udata za ugarskog kralja Lajoša. U vrijeme svoje vladavine (1322-1353. godine), imao je veliku pomoć svoga brata kneza Vladislava (otac Tvrtka Kotromanića).

​

Sa srpskim carem Dušanom imao je sukob 1350. godine i zahvaljujući srećnim okolnostima uspio je da izbjegne siguran poraz (upad vizantijske vojske na južne granice Dušanovog carstva). Stefan II Kotromanić je bio prvi bosanski vladar koji je kovao novac. Njegovi muški potomci ga nisu nadživjeli, pa ga je na poziciji bana bosanskog zamijenio njegov sinovac Tvrtko, sin njegovog brata Vladislava.

​

Kao petnaestogodišnjak na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić 1353. godine. Treba imati u vidu odlučujuću ulogu majke Jelene u prvim godina njegove vladavine. Po nekim podacima, Tvrtko I je na vlast došao 1354. godine, jer se u jednoj povelji pominje njegov otac Vladislav kao ban Bosne. Vladislav je bio jako lošeg zdravlja, pa se nakon 1354. godine njegovo ime više ne spominje u istorijskoj građi, što upućuje na podatak da je te godine i umro. Već 1356. godine je imao prve nesuglasice sa kraljem Lajošem, koje su rezultirale gubitkom desne strane Huma. Godine 1357. mu je potvrđena Bosna sa Usorom. Veliko iskušenje za Tvrtka I Kotromanića desilo se 1363. godine, kada je bio suočen sa dvostrukim napadom ugarskog kralja Lajoša na Bosnu (uzroci sukoba su nepoznati). Zahvaljujući iznenađujućim pobjedama kod Soko grada u župi Plivi i kod Srebrenika, ovaj ugarski napad je doživio neuspjeh.

​

Sukob sa bratom Vukom se desio 1366. godine, zbog čega je jedno vrijeme Tvrtko morao s majkom da napusti Bosnu, ali pobuna je već naredne godine ugušena. Zajedno sa knezom Lazarom, uspjeo je da savlada Nikolu Altomanovića, a njegove teritorije su međusobno podijelili. Tvrtku I Kotromaniću je pripala teritorija gornjeg Podrinja i Polimlje do iznad Prijepolja. Godine 1374. vjenčao se sa Dorotejom Vidinskom.

Od Balšića, gospodara Zete, preoteo je 1377. godine i uključio u sastav bosanske države Konavle, Dračevicu i Trebinje. Krunisao se za kralja Srbljem, Bosne, Pomorja i Zapadnih Strana 1377. godine. Tvrtko se smišljeno upleo u sukobe oko 1378. godine oko Kotora koji mu se ponudio, a epilog ovoga je bilo zatezanje odnosa sa Dubrovnikom, koje je rezultiralo gradnjom grada Novog u Boki. Smrću ugarskog kralja Lajoša I, Tvrtko se upleo u sukobe oko ugarske krune sa namjerom da teritoriju Bosne proširi na područje Hrvatske i Dalmacije. Kao potomak porodice Šubić (majka Jelena Šubić), Tvrtko je na ovo imao pravo. Pohod na Dalmaciju je nakratko prekinut zbog Kosovske bitke 1389. godine, jer je Tvrtko Kotromanić knezu Lazaru poslao veliku pomoć u vojsci (vojvoda Vlatko Vuković). 1390. godine Tvrtku Kotromaniću se predaju gradovi Split, Šibenik, Skradin, ostrva Brač, Hvar i Korčula. U Trogirskim bilješkama iz 1390. godine, navodi se nova kraljevska titula Tvrtka I Kotromanića: „kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“.

​

Kralj Tvrtko I Kotromanić je umro  17. marta 1391. godine u 52. godini života. U njegovo vrijeme Bosna je zauzimala centralni položaj i mogla je da obuhvati oba krila Srba i Hrvata. Osjetio je dobar geografski položaj Bosne i na odličan način je poduzeo aktivnosti privlačenja susjednih oblasti Bosni u momentu kada su i Srbi i Hrvati imali ogromne probleme. Izvanredno je shvatio okolnosti svog vremena i prepoznao svoju istorijsku ulogu.

​

Tvrtka je naslijedio kralj Stefan Dabiša (1391-1395. godine ), Tvrtkov polubrat, koji je najvjerovatnije bio vanbračni sin kneza Vladislava. Star i nemoćan, možda je i na kraljevski prijestol došao zato što je bio najstariji Kotromanić. Dabišina nemoć je razlog što su među prvim godinama nakon Tvrkove smrti počele da jačaju bosanske vlastelinske porodice Hrvatinići, Kosače i Pavlovići. Ugarski kralj Žigmund 1394. godine, koristeći nesuglasice između Dabiše i bosanskih plemića, provalio je u Bosnu i potukao bosanske velikaša kod tvrđave Dobor (kod Modriče). Nakon ovog strahovitog poraza, kralj Dabiša se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom i primio vazalne obaveze prema ugarskom kralju Žigmundu.

​

Nakon Dabišine smrti vlast je preuzela njegova udovica Jelena Gruba (1395-1398. godine). Jelena Gruba je vladala do 1398. godine, kada su je sa prijestola skinuli velikaši predvođeni Hrvojem Vukčićem, a na vladarsko mjesto doveli Ostoju. Razlozi smjene nisu poznati, ali zna se da je nastavila živjeti u Bosni noseći titulu kraljice.

Stefan Ostoja, vanbračni sin Tvrka I i vjerovatno plemkinje Vukosave, je u dva navrata bio na bosanskom vladarskom prijestolu. Prva vladavina trajala od 1398. do 1404. godine.  Podržao je pretedenta na ugarsku krunu Ladislava Napuljskog, što je izazvalo bijes Žigmunda, koji je napao njegove posjede. Ostoja je oduzeo posjede nekom velikašu 1404. godine, koji je bio pod zaštitom Hrvoja Vukćiča, zbog čega je protjeran iz Bosne.

Tvrtko II Kotromanić, sin kralja Tvrtka I, je u tri navrata vladao Bosnom. Po očevoj smrti Tvrtko II je svega imao 9 ili 10 godina, pa je vlastela na vladarsko mjesto postavila Dabišu.

​

Umjesto njega (vjerovatno zbog njegove mladosti) 1398. godine,  izabran je njegov polubrat Ostoja. Uz podršku Hrvoja Vukčića i Sandalja Hranića 1404. godine dolazi na vlast. Izvori ističu da je u ovom periodu bio marioneta Hrvoja, pa čak i da je živio na njegovom dvoru. Uz njegovu pomoć, Hrvatinići su se domogli rudnika Srebrenice, dok su Kosače u ovo vrijeme zauzeli područje oko Trebinja. Prva vladavina Tvrtka II se može opisati kao vladavina „bez autoriteta“.

​

Uz pomoć ugarskog kralja Žigmunda 1409. godine, po drugi put za kralja biva imenovan Ostoja. Druga vladavina Ostoje (1409-1418. godine), Ostoju je naslijedio njegov sin Stefan Ostojić (1418-1421. godine). Stefan Ostojić je u početku bio u savezništvu sa Sandaljem Hranićem Kosačom. 1419. godine obnavlja savez sa Mlečanima, što je značilo i sukob sa Balšićima, koji su bili saveznici Kosača. Po dostupnim informacijama, Kosače su obnovile sukobe sa kraljom i u pomoć pozvale Turke. Istovremeno u Visokom se pojavljuje Tvrtko II, koji uz pomoć Kosača, vjerovatno i Turaka, po drugi put dolazi na vlast.

​

Tvrtko II Tvrtković (druga vladavina 1421-1433. godine) je u ovom periodu vladao mirno. To je period ekonomskog i privrednog razvoja. Razlog leži u jačim trgovačkim vezama sa Dubrovnikom u ovom periodu (pojačana eksploatacija u rudnicima). Pokušao je obnoviti savez sa Mlečanima, ali uz negodovanje Dubrovnika i strahovit pritisak Turaka je odustao od saveza.

​

Radivoj Ostojić, nezakonit sin Stefana Ostoje, uz pomoć Turaka je preoteo vlast Tvrtku II -om. Vladao je u periodu od 1433-1435. godine, a većina plemstva ga nije prihvatila, pa se već 1435. godine odrekao vlasti.

Naslijedio ga je Tvrtko II Tvrtković (treća vladavina 1435-1443. godine).

Stefan Tomaš (1443 -1461. godine), vanbračni sin Stefana Ostoje, je bio oženjen Vojačom. U početku vladavina, imao je velikih problema sa Stefanom Kosačom, koji mu je osporavao kraljevsku titulu na uštrb njegovog brata Radivoja. Došlo je do pomirenja sa Kosačama  1466. godine i oženio je njegovu kćer Katarinu. Naredne 1447. godine je opet u sukobu sa Stefanom Kosačom, a vrlo brzo Stefan Kosača uzima titulu hercega od Svetog Save, kako bi pokazao svoju nezavisnost od kralja. Stefan Tomaš je izgubio život 1461. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima. Naslijedio ga je sin Stefan Tomašević, iz prvog braka sa Vojačom. Stefan Tomašević (1461-1463. godine)  je bio poslednji bosanski kralj. Pogubio ga  je 1463. godine turski sultan Mehmed Osvajač.